Živimo u iznimno izazovnom i teškom vremenu. Ali, zapravo, kad je riječ o roditeljstvu, ona su UVIJEK izazovna! Baš zato sada pišem o jednoj svevremenskoj temi. Temi u kojoj se sigurno nađu svi roditelji bar jednom. Ovo je tema u kojoj se lako naći i zaplesti zato što ne osjećamo, ne vidimo i ne čujemo sebe.
Roditelji su tu za djecu kako bi ih zaštitili, pomogli, omogućili bolje. I to je ono što djeca trebaju od svojih roditelja.
No, što se desi kad previše štite, pomažu, omogućavaju? Isto što i kad premalo štite, pomažu, omogućavaju, zar ne? Ni previše, ni premalo nije uvijek dobro!
Pogotovo kada preko djeteta žele ostvariti nešto što nisu sami uspjeli. Ne mislim ovdje da nisu uspjeli postati nogometaši, glumice ili baviti se nekim drugim zanimanjem kojim su htjeli.
Ovo su bile situacije, tako česte i tako bolne, kada nas roditelji nisu vidjeli ni čuli. Ono što smo bili istinski mi, morali smo zatomiti u sebi iz čiste ljudske potrebe, samo da bismo bili prihvaćeni i voljeni od onih koje smo najviše voljeli i trebali.
Takav odgoj, zasnovan na slijeđenju društvenih normi koje nemaju veze s nama ni našim djetetom je iznimno opasan i štetan! I sada, poslije toliko godina neprihvaćanja, nerazumijevanja, u stalnoj želje da budemo ono što jesmo, život nam servira bitke u kojima, tek prividno, dobivamo mogućnost boriti se za sebe, a to ustvari radimo preko svoje djece.
Zašto se to događa? Zato što nam život šalje poruke da bolje pogledamo, da promislimo, da promijenimo; da imamo mogućnost i šansu da nakon zasjamo mi u svom punom sjaju. Ali ne preko djece! Djeca su opet tu da bismo vidjeli rane koje trebamo zacijeliti.
Kad naiđemo na djetetov otpor dok se borimo 'za njega', uvijek je dobro zastati, zagledati se u sebe i zapitati se:
- želim li ovo ja ili moje dijete?
- namećem li mu/joj to kao što su meni nametali?
- nemam dovoljno hrabrosti, snage, što, da se borim za sebe?
- je li ovo u skladu s njegovim potrebama?
Smatramo sa su mali, da ne znaju i ne mogu sami, ali istina je drugačija. Djeca mogu puuuuuno više nego što mi mislimo. Sposobni su preuzeti odgovornost za sebe, samo ih mi uvijek vučemo nazad i dajemo im štaku kad mogu zdravo hodati. Ta štaka smo često upravo mi, roditelji, koji iz, najbolje namjere i želje, kočimo dijete na njegovu putu.
Jer dijete ima svoj put, mimo nas, mi ih ne posjedujemo.
Zato im ne možemo stalno i samo namećati svoje uvjerenja, stavove, načine.
Uvjerenja su baš zeznuta stvar! Držimo se nekih uvjerenja koja smo naslijedili odgojem i gotovo ih nikad ne preispitujemo. Uvjerili su vas da ne možete biti plesačica, da to nije posao koji vam može osigurati plaćen posao koji će vas hraniti i plaćati račune? Kada stanete i stavite sva ta uvjerenja sa strane, i dalje mislite da ne možete?
A što se može dogoditi kas nas uvjere da ne vjerujemo u svoje snove? Ako smo ih napustili zbog nametnutih uvjerenja? Ako nama nisu dala da se borimo za sebe i svoje snove, hoćemo isto uskratiti i svom djetetu?! Hoćemo li mu uskratiti da pokuša bez obzira na to što ne vjerujemo u to?
Kada roditelji previše/ premalo štite, pomažu, omogućuju, u skladu s nametnutim uvjerenjima mogu tako snažno kočiti dijete u ostvarenju svih njegovih potencijala u životu.
Često se protive samoj pomisli da pokušaju jer vide samo neuspjeh i slomljeno srce svog djeteta. U stvari ne žele prolaziti ponovno kroz bol svog povrijeđenog djeteta!
Nismo krivi zato što smo naslijedili tuđa uvjerenja i stavove, ali ih nismo dužni nositi dalje kao svoj teret, a kamoli da ga prebacuje na leđa svoje djece! za to smo odgovorni, prema sebi i prema svojom djeci- da prekinemo tak uništavajući lanac. Odgovorni smo, kao roditelji, omogućiti svojoj djeci slobodan put da sami traže svoju sreću. Odgovorni smo da im pružimo pomoć u skladu s njihovim potrebama, a svojim mogućnostima, ali pokušati dati cjelovitu, ne samo svoju, sliku života. Bit će nas strah i boljet će što će možda odabrati teži put, to je ipak njihov put, ali barem znaju da smo im sigurno utočiste gdje se uvijek mogu vratiti, oporaviti i krenuti dalje.
Imate pitanje za mene? Tu sam: klub.ucenja2018@gmail.com
Idući post stiže za 2 tjedna,
Dragana