Neki dan moj 9- godišnjak mi govori:
Mama, ti mene slušaš!
Mislim da je to jedna od najljepših rečenica koju mi je sin mogao reći.
Da ga mama i tata vide i čuju, nešto je najvažnije za dijete. I u svakom smislu jer tako razvija:
- samosvijest (zna tko je, svoje potrebe, želje),
- samopouzdanje,
- samopoštovanje,
te zna svoje potrebe i ne boji ih reći i pokazati.
No, što to uistinu znači- čuti i vidjeti dijete?
1. Ne zamišljaj.
To biće ispred tebe je jedinstveno i predivno baš takvo kakvo je. Ne treba zamišljati, željeti, prilagođavati ga sebi, društvu, školi. Dopusiti mu da ti pokaže sebe u svoj svojoj ljepoti; dopusti mu da te šokira i očara.
Ne zamišljati znači dopustiti sebi da prihvatiš svoje dijete.
2. Ne očekuj.
Zašto 2- godišnjake često nazivamo tvrdoglavima i pomalo napornima? Ne slušaju? Prohodali su i malo su se poželjeli odvojite od mame. Mamu je malo strah, pa kaže ‘Ne, nemoj!’, ali 2- godišnjak ne sluša; ide dalje po svom. Mama se ljuti zato na njega, ali on se i dalje buni, tjera svoje. Mama ima svoj plan, dijete svoj. Tko će ‘pobjediti’? Nije teško za pogoditi: jači, veći, snažniji.
3. Vodi.
Pokaži mu. Pruži mu ruku, vodi ga, ne vuci ga.
Dopusti mu da kaže, da sam vidi, sam zaključi. Ne trebaš sve ispravljati; vjerovala ili ne, ispred tebe nije tabula rasa, koju trebaš ispisati svojim uvjerenjima, stavovima, načinom razmišljanja. To dijete je već puno osjećaja, misli samo treba tvoja pomoć da ih što bolje upotrebi za sebe i on, jedinstven i predivan baš takav kakav je.
Zašto nas onda dijete ne sluša?
Ako vas netko nije spreman saslušati, zašto biste vi njega?!
Imate pravo na to, ne slušati ga, otići od njega, ignorirati ga. Imate pravo na izbor; zašto to pravo nema dijete? Nema ga zato što smatramo da je naše vlasništvo, da moramo tako, ‘ionako je mali, ne razumije, naučit će…’
Iako maleno, dijete itekako razumije i zna kada ga ne slušamo, kada nismo iskreni. Roditeljske maske, prijeteći prst prečesto koristimo kao odgojnu metodu jer ne znamo drugačije. Naučit će to da ne smije biti svoj, da ga, ako se ne prilagodi tuđim potrebama i željama, neće voljeti ni mama ni tata, kamoli netko drugi (gubi samosvijest), da nešto nije u redu s njim ako ima svoje želje i potrebe (gubi samopouzdanje, samopoštovanje).
Zato je teško. Jer:
- nitko nas nije vidio, ni čuo kao dijete. To je jedino obrazac ponašanja koji poznajemo i nesvjesno ga prenosimo na svoju djecu.
- Dijete i dalje, i pojedinac i društvo, vidi kao polu- čovjeka: ‘Još je mali…’ Uvijek zaboravljamo činjenicu da smo vi ljudi, bez obzira bili ‘mali ili veliki’. Zato su djeca i odrasli ravnopravni i budući da smo svi ljudi, svi zaslužujemo jednako poštovanje.
- Naučeni smo da, kao roditelji, posebno majke, uz uvjerenja o djeci moramo mu reći, pokazati, stisnuti ga da bi bio bolji, pristojniji, da nas ne bi osramotio i/ ili da netko ne bi rekao da nismo dobre majke.
Umjesto ‘Slušaj me’ reci mu Vidim te, čujem te’, kao što vidiš i čuješ i poštuješ odaslu osobu koju voliš.
A voliš i svoje dijete!
Misliš da će to dijete iskoristiti? Jer tako su nam rekli tj. uvjereli su nas u to. Pođi od sebe: bi li ti iskoristila to kod druge osobe, partnera, kolege, svojih roditelja? Ne, bi, zar ne? Vjeruj mi, neće ni dijete. Pogotovo ne dijete!
Kada dijete vidi i osjeća da ga uistinu vidiš i čuješ, razumiješ i poštuješ, da s tobom može biti ono što je, ono će surađivati s tobom, slušat će te.
Zato ako se svađaš s djetetom oko škole, pokušaj ovo:
- promisli o ovom postu. Možeš li ne zamišljati, ne očekivati od djeteta i voditi ga?
- poslušaj ga, pokušaj ga razumijeti,
- ne slušaj taj glas u glavi koji ti stalno ponavlja: Lijen je! Ništa ne uči. Ne želi, neće…
- pitaj se zašto ne ne želi, neće, odugovlači, odbija.
Što me još moje dijete naučilo? Ili priča za kraj.
Znate li što je kapibara? Kapibara ili vodenprase (la. Hydrochoerus hydrochaeris) je najveća živuća vrsta glodavca na svijetu, poluvodeni sisavac. Sisavci srodni kapibari su aguti, činčile i morsko prase; kaže Vikipedija. Ja sam tek čula za tu životinju nedavno u svojoj 40 i nekoj godini zahvaljujući svom djetetu. Danima ju je spominjao, ali ja ga nisam čula, bila sam u svojim mislima. Onda sam stala 'Što on to govori?' Pogledala njegovo ozareno lice dok mi priča.
Kapibara? Što? Ispričao mi je, naučila sam nešto novo.
9- godišnji dječak uči mene- odraslu!
Kakav je to osjećaj? Predivan kao čovjek jer želim i volim učiti; jedinstven kao mama jer sam svom djetetu posvetila sebe, svoje vrijeme, pažnju, ljubav i tako mu pokazala da vrijedi, znači, da ga poštujem, cijenim i volim.
Odrasli (roditelji, učitelji, svi), slušajmo više, dublje, srcem- djecu!
Roditeljstvo je umjetnost, a umjetnost je težak posao. Ali dobra je vijest da ne moraš sama. Nudim ti pomoć i podršku jer jako dobro znam kroz što prolaziš.
Zato te pozivam na besplatnu radionicu Evo nas u 1. razredu koju ću održati u četvrtak, 16.11. u 17.30h. Nemoj propustiti priliku nešto novo naučiti, pitati i dobiti odgovore o djeci, školi i učenju.
Prijavnicu ćeš naći ovdje.
Veselim ti se na radionici i uz novi post za 2 tjedna,
Dragana