Koristite li uzore u odgoju djece? Sigurno postoji neka osoba koja vam je obilježila život, koja je djelovala na vas tako snažno da ste je slijedili kao autoritet, kojoj ste se vraćali, kad vam je bilo teško, po savjet, inspiraciju. To je dobro. Dobro je dok to ne prijeđe u slijepo vjerovanje toj osobi i ako u tom procesu ne izgubimo sebe. Jer, dok smo mali trebaju nam autoriteti od kojih ćemo učiti, ali cilj odgoja je osamostaliti djecu, da mogu biti samostalni, ne samo financijski, već i da neovisno donose odluke o sebi i svom životu oslanjajući se prvenstveno na vlastite resurse- svoje vrijednosti, ideje i stavove.
Često razmišljam o tome kako mene vidi moje dijete. Kako u njegovim očima djeluje moj život, moje odluke, moji odnosi s njim, s drugim ljudima… Znamo kako sve to utječe na djecu, ali ne možemo točno znati koliko i do kojih slijeva sve to dopire te kako i kojoj mjeri će uistinu utjecati na njihov život.
Snažna, pametna, lijepa, savršena, tužna, nježna, uvijek tu, nasmijana, prisutna, angažirana, supruga, poslovna žena, domaćica, prijateljica,……. Sve su to riječi kojim opisuju ženu i majku. Je l' ovo opis čovjeka ili uputstvo za upotrebu?
Šalu na stranu, jer to nam zapravo na treba. Svaka od nas zna što joj treba, bez etiketiranja ili stvaranja (lažne) slike onakve kakve bismo trebale biti ili ne.
Jer previše je bilo toga u prošlosti, ali i još uvijek! Zablude majčinstva i roditeljstva su nas itekako obilježile, ne rijetko i uništile. Donijele toliko patnje, toliko traumi! Pogotovo ovdje, na brdovitom Balkanu.
I zato se pitam, dokad, žene drage? Dokad ćemo birati žrtvovanje, dokad ćemo sebe i svoje potrebe stavljati iza drugih, dokad ćemo težiti savršenstvu, dokad ćemo živjeti po tuđim pravilima, dokad ćemo trpjeti pod teretom majke, žene, domaćice jer 'ništa ne bi funkcioniralo bez mene!', dokad ćemo samo odrađivati, kad ćemo uživati i živjeti, kad ćemo si to dopustiti??!!
Kako si dopustiti, da, to je pravo pitanje jer ono što smo naučili tijekom života izgleda otprilike ovako:
- djetinjstvo i mladost: šuti i trpi, ti si dijete, nemaš se što javljati,… svi te kritiziraju (po njima to je pravilan odgoj, kako bi naučila biti dobra curica koja će svima ugađati osim sebi!),
- mlada žena: šuti i trpi, ne ističi se, kad ćeš se udati ( što bi drugo u životu?!),
- supruga i majka: šuti i trpi, živiš za obitelj, žrtvovanje, bez obzira na to, i dalje te kritiziraju,
- starost: sad možeš početi kukati (početi?!), ali šutim i trpim, ništa bez lijekova i doktora, sad ja kritiziram…
Je li ovo život?!? Zašto? Kako? Zbog čega? Zbog koga?
Nikom ovo nije potrebo- ni našoj djeci, niti našoj obitelji, a ponajmanje nama! No, nije lako osloboditi se okova prošlosti, odgoja i nametnutih uvjerenja. Nije lako, niti malo, čak je i bolno! Na svakoj od nas je odluka želimo li to ili ne. Svaka odluka je prava za nas jer ćemo mi živjeti s njom. Dobra ili loša odluka? Ovisi o nama kako ćemo gledati na nju.
U svakom slučaju, preuzimanje odgovornost za sebe i svoj život, zanemarivanje što je više moguće onu staru šta će svit reć i okretanje sebi i svojim potrebama je ono što mi uvijek pokazalo put.
Ne želim se više pitati dokad? Želim odgovarati na pitanja zajedno s drugim mama i tata kako to promijeniti, kako zaustaviti šuti i trpi, žrtvovanje, ne ističi se,…
Sve ono što i dječacima i djevojčicama donosi krivnju, sram ili strah! Ne, ne trebamo, ne želimo, nećemo više tako!
Što vi mislite: dokad ćemo? Pišite na: klub.ucenja2018@gmail.com
Čitamo se za 2 tjedna,
Dragana