Nemojte odmah reći što ova govori?! Ovo nije istina! Ali, vjerujte mi, itekako je istina!! Ostanite sa mnom!
Da, djeca se igraju; to im je prirodno, to im je potrebno, to im je zabavno.
Prirodno- djeca i igra idu zajedno. To im je cijeli svijet; uče, istražuju, opuštaju se u igri. Igra je njihova potreba. Najbolje je da sve o igri pogledate u ovom videu.
Igra s bebom. Reći ćete- da, naravno, da se igram sa svom bebom, dok je presvlačim, dok je hranim, dok je oblačim. Zašto prestajete što su stariji?
Igra s malom djecom: počinju treninzi. Zašto??? Već s dvije godine dijete kreće na treninge (djevojčice na ples, dječake na nogomet), strane jezike; dvije aktivnosti minimalno. Opet pitam- zašto? Bojite se da će dijete nešto propustiti, neće biti pametno, dobro, neće uspjeti u životu? Odmah ćete mi reći- ne, ne, ne tjeram ga ni na što. Treba mu aktivnosti i kretanje! Kretanje? I opet smo na početku- IGRA! Ponovit ću: jedino što djeci treba je igra! Što sam više dosadna, što više ponavljam, možda shvatimo. Neće ništa propustiti ako ne počnu učiti engleski s dvije godine; neće se biti više aktivni ako provedu sat vremena dva puta tjedno na treningu umjesto da se svaki dan igraju cijelo jutro, cijeli dan, sami, s vama, s prijateljima! Igra zadovoljava apsolutno sve njegove potrebe za kretanje i učenjem u skladu s njegovim godina, rastom i razvojem.
NE TREBAJU IM I NE KORISTE IM (DAPAČE ČESTO SU KONTRA EFEKT) TRENINZI I DODATNE AKTIVOSTI!!! NEKA SE IGRAJU! Treba im što više slobodne, nestrukturirane igre, sami, s vama, s prijateljima!
Ideja! Zašto, umjesto da provedete vrijeme u automobilu na i sa treninga, potom pustite dijete na trening- ne biste otišli s djetetom na plažu, u park, u šumu i proveli zajedno to vrijeme u šetnji i igri? Korisno za dijete, korisno za vas, a tek koliko korisno vašem odnosu, povezanosti, komunikaciji, međusobnom razumijevanju!
Igra i škola: treninzi, učenje, treninzi, učenje,… Gdje je igra??? Djeca ne uče dobro ako cijeli dan ne griju stolicu i 'bubetaju' napamet ono što piše u udžbenicima?! Škola nije dobra ako ne daje djeci tone domaće zadaće i materijala za memoriziranje za cijeli vikend?! Želimo li to svojoj djeci? Mislite da je to kvalitetno obrazovanje?
Ne, nemojte reći- i mi smo to prošli, pa smo dobro ispali, neće im ništa biti! Ili kako će drugačije naučiti?! U tome i jest stvar: može i treba drugačije. Škola nas treba naučiti tom drugačijem mišljenju, osim empatije prema drugom, treba nas naučiti kako voljeti sebe i odgovarati na svoje potrebe, zauzeti se za sebe, tražiti što nam pripada. Mislite da djeca tako neće učiti? Da će iskoristiti to negativno?
Još jedan mit o djeci: ako ste prema nekom bolji, oni će prema vama biti govori! Pogrešno! Postoji nešto što se zove zdrave granice i ravnopravna komunikacija s djecom!
Ne igra, samo uči, idi na trening. Kad nekom preporučim da puste djecu da se igraju, odgovor je 'Pa samo se igraju!' Ali način na koji to roditelji kažu pokazuje da su posramljeni zbog toga, misle da su podbacili kao roditelji jer, umjesto da se njihova djeca bave 'ozbiljnim radom' i idu na treninge, oni se samo igraju, samo se žele igrati, igrali bi se 24 sata dnevno!
Da, baš to! Žele to zato što im to potreba ne zato da bi roditeljima napakostili ili manipulirali! Igra je njihov 'posao', njihov cijeli svijet. Toga se nikako ne smije sramiti već ih ponosno poticati na to, poticati penjanje po drveću, hodanje po zidiću, hodanje bosi, nekad glasne reakcije djece bilo u restoranu bilo u parku, neka se slobodno zaprljaju- neka ih ništa ne ograničava u igri, neka se smoče… Strah vas je da će netko zato misliti da niste savršena majka? Znate što? Niste savršena majka, nikad niste bili, nikad nećete biti- nitko nije. Majka ste svom djetetu koja odgovara na njegove potrebe. Prekrasna i jedinstvena za sebe i svoje dijete!
Želimo da nam je dijete sretno! S druge strane oduzimamo mu zabavu i zadovoljstvo gdje god stignemo. Sada, u školi, djeca su nesretna. Kako će onda znati biti sretni u budućnosti?
Dopustite! Svom djetetu! Dopustite sebi!
IGRA KAO ZABAVA
I napokon dolazim do onoga Zašto djeci uskraćujemo igru i zašto sebi uskraćujemo igru. Igra je zabava za make i velike i to je cijela bit 'problema'. Zabava se ne preporučuje. Ona vodi u nerad, zanemarivanje, razvrat, ovisnost; sve ono što ne želimo i ne smijemo! Tko nam je to rekao? Tko misli tako? Tko nas želi držati na uzici, da ne budemo slobodni, slobodoumni, sretni? Tko želi da smo poslušni i da smo robovi? Institucije, odgoj, društvo.
Od malena nam govore i uče nas da je igra dječja stvar te da nakon nekog vremena moramo ostaviti igru i uhvatiti se ozbiljnog posla. Daljnje djetetovo inzistiranje na igri (čitaj njegovoj potrebi!) osuđujemo, kritiziramo, etiketiramo kao neposluh, nezrelost, manipulacija, svojeglavost; zapravo sve ono što su nama kao djeci govorili i usadili duboko u nama osjećaj srama i krivnje ako se nastavimo igrati. Dok ne osvijestimo sebi taj uzorak, nastavljamo prenosite te osjećaje svojoj djeci. Niti je to naše, niti pripada našoj djeci. To pripada prošlosti i treba tamo i ostati.
Znate li uživati u životu? DOPUŠTATE li sebi užitak? Dopuštate li da vaše želje i potrebe dožive svjetlo dana, da ih ispunite, po mogućnosti bez grižnje savjeti? Da uistinu guštate? Ako vi znate guštati u životu, znate verbalizirati svoje želje znajući da na njih imate puno pravo, ako ih znate ispuniti, znat ćete i svojoj djeci to prenijeti i dozvoliti i njima da uživaju u životu.
Rad, rad i samo rad? Ili posao u kojem uživam, zabavljam se i smijem se sa svojom obitelji, kad poželim i kad mi treba neću raditi ništa, sutra ću samo plesati, a ne peglati, cijelo popodne ću biti vani s djetetom, neću čistiti,… Nastavite niz!
Jedno ili drugo? Izbor je vaš, samo vaš!!
Što vi birate? Pišite mi na: klub.ucenja2018@gmail.com.
Čitamo se uskoro,
Dragana