Ovo je rečenica koja se (pre)često čuje od roditelja. Vidim previše dijagnoza koje to ne bi trebale biti, vidim previše NESHVAĆENE I NESRETNE DJECE koja samo žele vidjeti svoje roditelje zadovoljne i nasmijane.
Djeca se nekad ‘ničim izazvana’ počnu ponašati neobično, drugačije, onako kako ne želimo. Možda tuče drugu djecu, odjednom mu se ocjene pogoršaju, roditelje često pozivaju u školu na razgovor, ne želi učiti, izvršavati obaveze, lupa vratima po kući, viče na roditelje,… Što se događa? Odgajate svoje dijete da bude dobro, pristojno, da dobro uči. Odgojateljice, učitelji, prijatelji vam govore da se ‘s njim nešto događa’ i ‘da bi ga ste trebali odvesti psihologu’. Naravno, poslušat ćete okolinu, bez obzira što duboko u sebi znate suprotno. Ali zanemarit ćete taj ‘glas’…
Prije nego se odlučite voditi dijete psihologu- POGLEDAJTE U OGLEDALO.
Priznajte sebi da VI imate problem, ne dijete.
Ne svaljivati krivnju (nesvjesno) na dijete. Djetetovo ponašanje nam je znak da se s njim nešto ozbiljno događa. Dijete odgovora na svoju okolinu- ne osjeća se sigurno. Ono nam to ne može verbalizirati, pa reagira na odraslima neprimjeren način. Nažalost, još uvijek se dijete koje se ovako ponaša, naziva zločestim.
Teže je priznati da mi imamo problem. Lakše je problem svaliti na nekoga, najlakše na dijete. Ne možemo to priznati sebi jer bismo time priznali da nismo dobri roditelji, da nismo dovoljno dobri tj. savršeni što je besmislica.
Da, svi imamo probleme.
Imamo težak dan, mjesec, godinu? Problem na poslu? Nesuglasice s partnerom? To je normalno, to je život. Biti svjestan životnih nevera često je druga stvar jer… nismo ih uvijek svjesni.
Ne trebamo ih se sramiti, postanimo ih svjesni i radimo na tome da ih rješimo.
Ne krivite dijete.
Kada dijete šaljemo stručnoj osobi, to je već dovoljno da se dijete osjeća krivim za svoje ponašanje. ‘Ne ponašam se kako bi mama htjela… Ali ne znam zašto se tako ponašam… Ne želim ljutiti mamu… Ne smije ljutiti mamu… Što nije u redu sa mnom?!…’
Etiketiranje i okrivljavanje djece trebamo što prije prestati raditi. Ovdje je veliki zadatak odgojno- obrazovnih djelatnika koji trebaju pomoći i djeci i roditeljima.
Edukacija je ključna. Edukacija i drugačija praksa i djelovanje u vrtićima i školama s djecom koja se ‘neprimjereno’ ponašaju! Jako puno može napraviti sam učitelj; ne treba se svako drugo dijete slati psihologu, pedagogu, ravnatelju.
Razgovarajte s djecom
Budite iskreni. Ne trebate se skrivati ispred djece; ono jaaaako dobro znaju da niste dobro i kad im uporno govorite suprotno. Nemojte ih podcjenjivati, nikad. Nemojte ih štititi od vaših osjećaja, boli i/ ili tuge. Vjerujte mi, gore je ako im lažete. Tada dijete preuzima na sebe preveliku odgovornost koja mu ne pripada i koju ne može nositi.
Recite im otvoreno: ‘Ne, nisam dobro, ali imam nekoga s kim mogu razgovarati. Radim na tome. Rješit ću to.’
Nemojte ići u detalje i govoriti im sve o problem. Dijete nije vaš prijatelj. Ali lagati, to nikako. Kada dijete osjeća da nešto nije u redu, ne osjeća se sigurno.
Kada se ne osjećamo sigurno, naš živčani sustav reagira. Dijete ne zna regulirati velike i burne osjećaje; nema potrebna znanja i vještine za samoregulaciju. Treba svoje roditelje da mu pomognu nositi se s tim osjećajima, da ih spozna te da mu pomogne da se smiri.
Zato, prvo treba znati da se dijete ne ponaša neprimjereno zato što je zločesto ili zato što nam želi napakostiti. To je zadnje što želi! Samo želi da ga smirite i pokažete mu da ste dobro. Ako niste, pokažite mu da vladate situacijom- da ste svjesni te da se znate nositi sa svojim osjećajima. Ako ne znamo mi odrasli, kako ćemo naučiti djecu tome?!
Radite na sebi.
Na svojim traumama. Potražite stručnu pomoć ako ne možete sami. Skinimo stigmu s toga da ako tražimo pomoć nismo dobri, da moramo sve znati itd. itd. (Lista gluposti nema kraja.)
‘Nisam savršena ni žena, ni majka, trebam pomoć.’
Skinimo taj teret s leđa, budimo slobodni. Prvo budimo bolji sebi, a onda i svojoj djeci i obitelji.
Ponovimo i zapamtimo:
Prije nego se odlučite voditi dijete psihologu- POGLEDAJTE U OGLEDALO.
Što se događa s vama sada? Prepoznajete li svoju situaciju? Dijete osjeća da se s vama nešto događa i reagira. Ako ste svjesni te situacije, pokušajte se smiriti, vi potražite stručnu pomoć i/ ili savjet. Uzmite to vrijeme za sebe, uzmite vremena koliko vam treba. Ali ne krivite dijete. Ne optužujte sebe zbog svojih osjećaja. Imate pravo na njih, ali tražite način kako da si pomognete.
Trebate savjet vezano za odgoj i obrazovanje vašeg djeteta/ djece? Javite mi se, tu sam za vas: klub.ucenja2018@gmail.com.
Čitamo se za dva tjedna,
Dragana