Prava i obaveze djece
Svi smo čuli onu: Djeca jako dobro znaju svoja prava, ali ne znaju svoje obaveze! Slažete li s ovom izjavom?
Ja ne!
Istina, djeca uče o dječjim pravima i obavezama.
No, pitanje je što i kako uče. Jedan do dva sata dječjih prava, priroda i društvo i sat razrednika, naprave se plakati koji će krasiti zid učionice neke vrijeme ili pak cijelu godinu, razgovaraju o tome ta dva sata djeca sa svojim učiteljima i što nakon toga?
Lekcija je završila, nastavni plan i program ide dalje- nove lekcije, teme; svakodnevno prolazimo pored plakata i više se ne obaziremo na njega…
Što slijedi? 'Moraš pisati domaći…!- Da, ali obaziremo li se na to što to nekad (najčešće) nema nikakve veze s djetetom; ako dijete ne vidi smisao u onome što uči i radi, ako se nije emocionalno povezao s tim, dijete to neće naučiti ni zapamtiti!
'Moraš učiti, sutra imaš ispit!' Uče za ispite i za ocjenu! To je jedina istina. Kad prođe ispit ili usmeno ispitivanje, nitko se više toga gradiva ne sjeća, ni roditelji, ni učitelji, ni djeca. To je kvalitetno obrazovanje na koje djeca imaju pravo?!
Učenje o dječjim pravima je odgovornost odraslih, ali koliko uistinu djeca IMAJU PRAVO dok ne dobiju zeleno svjetlo od odraslih. Možda se nama odraslima čini banalnim i nevažnim ako se dijete danas ne igra. Ali to nikako nije banalno i nevažno djetetu! To je njihova potreba na koju odrasli trebaju odgovoriti. Naravno, da uvijek imamo obaveza koje treba izvršiti i kada smo primorani svoje i dječje potrebe staviti u drugi plan, ali ovo je nešto o čemu treba itekako voditi računa. To znači svakodnevno promišljanje i planiranje.
To znači dopustiti i prihvatiti. Dopustiti djetetu da kaže što misli, da ga se sasluša i uzme ozbiljno bez obzira na dob. Prihvatiti dijete znači pristupiti djetetu s uvažavanjem i poštovanjem koje zaslužuje kao i bilo koja odrasla osoba!
Ne može se (i ne treba!) uvijek udovoljiti djetetu zahtjevu, ali treba mu dati do znanja da smo ga čuli, uvažili njegov glas i da ga nismo tek tako odbacili. Da, reći mu prave i ozbiljne razloge.
I zato ona rečenica s početka posta- Djeca jako dobro znaju svoja prava, ali ne znaju svoje obaveze! nije ništa drugo nego prebacivanje odgovornosti na dijete koje 'bi to trebalo znati'. ŠTO bi trebalo znati? Dijete mora, od njega se očekuje, izvršava, prihvaća. A odrasli su ti koji to trebaju; ne prebacivati odgovornost. Niti na učitelje, niti na roditelje! Sve polazi od nas- preuzimanje vlastite odgovornosti, ne tuđe!
Kada se napokon naučimo odgovornosti, znat ćemo i djecu tome učiti. Nije lako; to su nas trebali naučiti naši roditelji i učitelji, ali oni nisu znali. Mi znamo da trebamo osvijestiti, naučiti, prihvatiti, preuzeti, bez srama, krivnje ili straha. E, to je pravo i obaveza svih odraslih!
Jer sve dok mi ne znamo ta prava i obaveze, neće ih znati ni djeca. I, najvažnije, ne smije ih zato što ne znaju optuživati i kriviti!
Imate pitanje? Tu sam: klub.ucenja2018@gmail,com
Nastavljamo za dva tjedna,
Dragana