Ili još bolje: gdje je nestao odgoj iz škole? A bih rekla da ga skoro, pa nikad nije ni bilo u školama. Zašto sam tako surova? S obzirom da je nastala u industrijskom dobu, znači u 19. stoljeću, njen zadatak tada je bio osposobiti djecu za rad na pokretnoj traci. Taj model škole imamo i danas, ali ne i posao. Škola je dobila naziv ODGOJNO- obrazovna ustanova, ali skoro samo na papiru. Zašto to nije?
Komunikacija je najvažnija, ali najčešće i najteža komponenata u odgojno- obrazovnom sustavu. Najvažnija je zato što na njoj sve počiva, od pravilno odnosa učitelj- učenik, motivacije učenika na rad do zadovoljavanje djetetovih potreba za stjecanjem znanje te njihovog emocionalnog i socijalnog razvoja.
No, često nije tako. Zašto? Zašto se sve svelo na moranje? Zašto nema radosti učenja i druženja u školi, onako kako bi trebalo biti? Ne, ne tražim ovdje dežurnog krivca već načine da se to popravi.
Jer, djeci može biti bolje u školi, ali samo ako odrasli, učitelji i roditelji, prihvate svoju odgovornost i zajedno radimo na tome da djeci bude bolje.
Pri tome ne mislim na obrazovni dio priče; tu smo poprilično dobri. A i tu možemo biti bolje ako krenemo od odgojnog dijela. Kada kažem odgoj, pod tim podrazumijevam:
1. odnose (učitelj- učenik, učitelj- učitelj, učitelj- roditelj) te
2. odgovaranje na stvarne djetetove potrebe (kako uči, što i kako se osjeća, koji su njegovi interesi, želje, je li slobodno izražavati svoje potrebe, želje, interese, mišljenje, uvažava li se njegovo mišljenje, može li odlučiti u nastavnom procesu, pita li ga se što, kako, kada, gdje želi nešto učiti,…).
Kad je riječ o odnosima, prvi i najvažniji odnos koji učitelj treba uspostaviti i održavati jest onaj sa samim sobom! On je osnova za svaki odnos koji svaki čovjek ima u životu- poslovni, privatni, roditeljski, prijateljski. Poznajemo li sebe? Jesmo li iskreni prema sebi? Odgovaramo li prvenstveno na svoje osjećaje?
Kada poznajemo sami sebe, možemo postaviti osobne granice preko kojih ne idemo. Kada ih nemamo, javlja se nezadovoljstvo, krivimo druge za svoje nezadovoljstvo jer ne znamo i ne možemo preuzeti osobnu odgovornost za svoj život i postupke.
Zato se najčešće događa da učitelji svako bunjenje ili negodovanje roditelja ili djece smatra napadom na njih osobno. Kao i svi ostali ljudi, i učitelji griješe u poslu, ali kada se znamo ispričati to nas čini čovjekom. Ranjivost i priznavanje pogreške još uvijek nisu pozitivne ljudske osobne u našem društvu, ali možemo to promijeniti ako učitelji i roditelji svojim primjerom to pokažu djeci.
Ovo je proces koji ne ide preko noći. Nitko nas nije učio da obraćamo pažnju na sebe i svoje osjećaje i potrebe. Zato treba vremena i truda, ali vodi nas na jedan drugi i drugačiji put daleko od nezadovoljstva. Otvoriti srce i um prema novom i boljem je prvi korak.
Kako se boriti s prevelikim očekivanjima koje učitelji imaju za svoje učenike? Iako bi najbolji savjet bio- ne imati ih, za početak ih je dovoljno smanjiti ako ikako može.
Smanjiti očekivanja da djeca moraju ispuniti plan i program, a više vjerovati u djecu, njihove sposobnosti, osloniti se više na njihovu slobodu, samostalnost, radost učenja koju im pružamo.
Treća stavka odnosa učitelja prema sebi je stručno usavršavanje. Ni ovdje ne mislim na obrazovni dio jer tu su učitelji dobro 'potkovani' i kroz fakultet i profesionalno usavršavanje tijekom posla. Ovdje je riječ o znanju koje učitelji ne dobivaju ni na fakultetu ni u cjeloživotnom usavršavanju.
Radi se o odnosima s djecom, komunikaciji s djecom, s roditeljima što su preduvjeti dobre i pozitivne komunikacije u učionici koja motivira djecu za učenja i omogućava razvoj njihovih punih potencijala i vještina. To je ono stručno usavršavanje gdje učitelji uče aktivno slušati, a ne nametanju svoje volje, gdje uče preuzimanju odgovornosti, a ne poslušnosti, gdje ulažu u sebe i svjesni su koliko je to neprocjenjivo!
Odnos učitelj- učenik
Kad promatramo dijete u školi, ono nije samo učenik. On je puno više od toga! Dijete ne dolazi u školu samo i isključivo kao kognitivno biće, uvijek spremno da upije i nauči sve što treba. Ono je izrazito emocionalno, vrlo socijalno biće. Koliko i kako škola zadovoljava te njegove potrebe?
Dijete nije stroj koji odgovara jezikom odraslih i da mora udovoljavati takvim zahtjevima: da mora sjediti mirno, da zadrži pažnju, da drži distancu, da 'bude dobar', da bude tiho, da se ne smije baš sad igrati jer je sad matematika,… Dijete osjeća da ne može i čuđenje u njegovim očima najbolje nam govori da ne idemo u pravom smjeru jer tako ono ide protiv sebe!
Znamo li slušati dijete? Možemo li ga čuti? Možemo li zanemariti manjak vremena, plan i program i uistinu vidjeti i čuti dijete?! Opet se vraćam na stručno usavršavanje jer ovo nije nešto što nam dolazi tek tako. Ne znamo slušati jer nitko nas nije slušao dok smo bili djeca. Zato to treba osvijestiti, a potom i raditi na svom osobnom razvoju.
Zajedno sa svojim učiteljima rastu i njihovi učenici!
Odnos učitelj- roditelj
Kada učitelj pozove roditelja u školu zato što je dijete napravilo nešto neprimjereno napravilo, razgovor najčešće kreće izlistavanjem svega negativnog o djetetu. Roditelj se tada osjeća napadnutim. Osjeća se kao gubitnik kao roditelj. Kad se netko tako osjeća, tu nema razgovora niti pozitivnog rješenja. Učitelj to čini, često nesvjesno, jer je i sam povrijeđen djetetovim postupkom. Možda se osjeća nemoćno, jer ne zna kako postupiti u tom trenutku…
Iz ovih pozicija roditelja i učitelja teško je očekivati pozitivan ishod za njihov daljnji odnos, a u konačnici za dijete. Ovdje je najvažnije izbjeći okrivljavanje i optuživanje roditelja i učitelja i etiketiranje djeteta. Zato je nužno što prije pružiti i roditeljima i učiteljima potrebne alate za bolje i zdravije odnose unutar odgojno- obrazovnog sustava.
A tko je spreman napraviti prvi korak? Kao profesionalci, to bi trebali učitelji. Jesmo li spremni sjesti svi za stol i iskreni i otvoreno razgovarati bez predbacivanja i optuživanja? Jesu li roditelji spremni prihvatiti svoj dio odgovornosti i učiti isto kao i učitelji?
Odbijanjem edukacija, stalno prebacivanje odgovornosti s roditelja na učitelje i učitelja na roditelje, izbjegavanje, kritiziranje, optuživanje, isticanjem samo negativnog; jesmo li svjesni što time radimo djeci?!
Bez ovih preduvjeta nema samosvjesne, kompetentne, odgovorne i sretne djece!
Jasno nam je što treba napraviti. Jesmo li spremni na taj korak danas? Jučer?
Imate pitanje za mene? Tu sam: dragana.mumsdance@gmail.com
Vidimo se za dva tjedna, 31. svibnja!
Dragana