Danas je Zvrkov rođendan. Sedmi. Ponovno me podsjetilo da na jesen kreće u školu. Zadnja je godina vrtića, a pripreme za školu su u tijeku. Zato sam htjela s vama podijeliti kako se pripremam za taj dan, za to novo i važno razdoblje u našim životima. Prvenstveno kao majka jer sve majke prolaze kroz slične priče.
Nedavno mi Zvrkova odgajateljica priča o njihovim aktivnostima i pripremama za školu u vrtiću. Tada mi napomene 'Ali vi to sve znate' (kako učiteljica) 'i radite to već s njim!' Ja joj, potpuno iskreno, odvratim 'Ja s njim ne radim!' Mislila sam tu prvenstveno na listići koje rješavaju predškolci i koje roditelji mogu kupiti.
Ne, radim ih sa Zvrkom. Zašto? Zato što ih ne smatram odveć bitnim. Ne trebaju mu strukturirani zadaci, kao oni koje će imati u školi. Naučit će ih rješavati u školi, kad za to dođe vrijeme. Ne smatram da će njihovim rješavanjem u predškolskom razdoblju puno više dobiti.
Vjerujem u onu staru: Sve u svoje vrijeme. Ako ih DIJETE želi i traži, onda jesam za to, ali ako to roditelji nameću i idu suprotno djetetovim potrebama i željama, samo da bi dijete bilo bolje i uspješnije, to nikako ne može biti dobro za dijete. Nametanje nikako nije dobro i kosi se s prirodnim razvojem djeteta.
Smatram da to što provodim vrijeme sa svojim djetetom kad mu nastojim pokloniti svoje vrijeme i PAŽNJU, da ga čujem i vidim, da ga pokušavam razumjeti i prihvatiti njega onakav kakav jest s njegovim potrebama i željama je više nego dobra priprema za školu. Kada ovako živite sa svojim djetetom od prvog dana, mislim stvari dolaze same po sebi bez posebnog forsiranja i nametanja.
Vježbanje glasova, slova, riječi, rečenice- da, ali kako? Kad se dijete počne interesirati za glasove i slova, igrajte se s njim s glasovima i riječima i uvijek ponuditi malo više. Ako dijete to prihvati, nudite mu još. Bitno je pratiti dijete i njegove reakcije. To su predčitačke vještine koje razvijamo prije čitanja, ali nije to ništa pretjerano ni zahtjevno.
One se razvijaju kroz igru, pripovijedanjem, čitanjem, razgovorom, uz smijeh i ljubav, na djetetov zahtjev i njegovim tempom.
Evo par aktivnosti koje smatram bitnim za svoje dijete koje, između ostalog, jačaju naš odnos i vode nas prema školi:
· Igra- ako čitate moj blog, mislim da ste shvatili koliko igru držim bitnom za djecu. To je uistinu ono što prakticiram sa Zvrkom. Protiv sam igraonica. Pobornica sam igre na otvorenom. Nema boljeg igrališta od prirode, a najbolje su igračke zemlja, kamenje, voda. Duge šetnje uz more, gradom, po šumi. Bez obzira na vrijeme- mi smo vani! Obožavam kišu. Djeca je vole. Ne vidim razlog da djecu učimo da se boje kiše i bure ako pri prvoj kapi kiše bježimo kući. Zato imamo odjeću i obuću koja nam omogućava da boravimo vani, a djeci je takav gušt gaziti lokve! Potičem njegovu želju i potrebu da se penje po drveću i zidićima. Ne vidim ništa loše u tome da se potuče s dječacima. Naprotiv, to je njima igra i u tome uživaju i jačaju. Volim i kad hodamo bosi…
· Čitanje: nikad neću zaboraviti izraz Zvrkova lica kad je bilo tek nekoliko dana star, kad sam mu pročitala prvu priču. Od tog zbunjenog pogleda ubrzo smo došli do gladnih očiju koje proždiru svaku pisanu riječ. Kako samo uživamo u tim našim trenucima!
· Putovanja- neprocjenjivo bogatstvo koje možemo dati svojoj djeci ako putujemo! Bez obzira na vrijeme, na mjesto, more, planina, grad, selo, vlakom, avionom, brodom…- idemo!
· Muzeji i kazališta- počevši od mjesta gdje živimo, pa do svih mjesta koja posjećujemo; tu učimo, otkrivamo, istražujemo.
Ovo je nešto što zahtjeva posebnu pažnju: OČEKIVANJA! Drago mi je što mogu reći da ih nemam. Želim moje dijete da uči i razvija se u skladu sa svojim mogućnostima i potrebama. Očekivanja nas nerijetko unesrećuju i uništavaju. Očekivanja od samih sebe i okoline.
Pripreme za školu nisu pripreme za olimpijadu ili natjecanje u ekstremnim sportovima. Škola nije disciplina u kojoj dijete mora pobijediti pod svaku cijenu da bi bio najbolji, najjači, najhrabriji od drugih i prvi u svemu. Dijete mora znati najvažniju stvar od svih, a to je da, ono to već je za svoje roditelje bez obzira što radilo.
Ono ne treba ići kontra sebe i svojih mogućnosti da bi zadivio svoje roditelje ili svoju okolinu! Odrasli imaju isti izgovor i cilj: škola je nešto što će ti trebati kad odrasteš. Za budućnost, za vrijeme koje će možda biti, a možda i neće biti takvo kakvo mi očekujemo da bude. A što se SADA događa s djecom? Djeca su, generalno gledano, SADA nesretna u školi! Odustajanjem od očekivanja želim to izbjeći. Obrazovanje je bitno, ali pod koju cijenu!? Svoje dijete želim čuti i vidjeti, poštivati njegove potrebe i osjećaje, poticati njegov trud, motivaciju i želju za učenjem.
Zato ono što radim od prvog dana, radim i sada, pa ako se to zove pripreme za školu, onda ga priprema tako da:
- mu pružam ljubav i razumijevanje, još ljubavi i još ljubavi,
- ga slušam bez optuživanja i kritiziranja,
- poštujem njegove osjećaje,
- uzimam njegovo mišljenje u obzir jer ne znam najbolje, on zna,
- se što više smijem s njim,
- budem strpljiva,
- budem što iskrenija prema sebi i njemu,
- ja učim, stalno razvijam i upoznajem sebe, kako bih mu mogla biti dovoljno dobra majka kakvu treba jer smo tako povezaniji i zajedno rastemo i napredujemo!
Ovo je moja priča. Kako se vi pripremate za veliki dan? Možete napisati u komentaru ili na Instagramu Mum's dance bloga #mums_dance_blog. Ako imate pitanje, tu sam: dragana.mumsdance@gmail.com.
Idući blog post stiže u travnju, 5.4.!
Dragana