Svi imamo očekivanja. Od sebe, od partnera, od posla, od djece,.. No, je li dobro imati prevelika očekivanja? Ili, kad bolje razmislim, zašto ih uopće imati?!
1. Od sebe. Možda najveća očekivanja imamo upravo od sebe. Dobro je da smo samouvjereni, da znamo kamo idemo, što želimo. Ali što ako stvari nisu baš tako dobro postavljene- ne vjerujem baš u sebe, ali i dalje očekujem?
2. Od partnera. Što tražimo u drugoj osobi? Netko tko će nas usrećiti ili nekoga s kim ćemo rasti, prvenstveno duhovno? Ovako se odgovor doima lak, ali naše misli i način života odaju nešto drugo…
3. Od posla. Naša očekivanja ne mogu se uvijek poklopiti s raznim okolnosti iz naše okoline…
4. Od djece. Jedan od najozbiljnijih, ali i najopasnijih očekivanja! Zašto? Zato što se očekivanja roditelja najčešće ne poklapaju s izborom, mišljenjem niti s osobnošću djeteta. Tako da 'misliti da znamo najbolje za dijete' nije uvijek opravdanje!
Dr Shefali kaže da, kad pitamo roditelje što žele da im djeca budu kad odrastu, roditelji odmah odgovore da žele da budu sretni. Ali, istina je da želimo da su uspješni! Tome u prilog idu brojne aktivnosti koje djeca pohađaju. Počinju ih pohađati prerano i previše ih. Zaboravili smo na važnost i potrebu igre za djetetov cjelokupni razvoj, požurujemo dijete kroz djetinjstvo u bespoštednu utrku života i budućnosti koja će, kao takva, možda doći, a možda i neće! Ne znamo kako će budućnost izgledati, pogotovo ne u današnje vrijeme!
Ali odrasli ne vide DANAS! Ne vide izmorenu djecu koja su nezadovoljna školom, premorena od brojnih obaveza, jurcanja, trčanja, a ni sami ne znaju za čim trče…
Da, sve su nam to donijela očekivanja! I čemu sve to?!
Znate li kako roditelja čije je dijete 'iznevjerilo' njegova očekivanja gleda to dijete?
Gleda ga očima punim prezira! Iz očiju mu pršti razočarenje!
Stvara mu osjećaj krivnje svakim pogledom, svakom riječju!
Govori mu: Srami se!
Ja sam žrtvovala/ žrtvovao ta tebe!
Nezahvalan/a si!
Čovjek se mora zapitati: Tko je 'kriv' u ovoj priči? Tko je zakazao? Nikako ne dijete!
Nitko ne može i NE MORA ispuniti tuđa očekivanja!!! Dijete pogotovo! Znate li kako se dijete osjeća kada ovo doživi od svog roditelja?
Gubi samopouzdanje! Samosvijest!
Počinje mrziti sebi!
Nema vjere u sebe; gradi ružnu sliku o sebi!
Ako je dijete mlađe, ono će željeti svim silama zadovoljiti roditeljska očekivanja u želji da ga oni voli, ali time guše svoj glas! To više nisu oni; osobnost im je uništena!
Bilo da ste dijete ili odrasla osoba, ako ovo stalno doživljavate od svojih roditelja, to je razarajući osjećaj!
Zato, razmislimo! Želimo li uistinu takvo nešto stavljati svojoj djeci na pleća? Sjetite se svojih roditelja, njihovih riječi. Tada su bile popularne rečenice poput 'Žrtvovala sam se za tebe! Ne zahvalan si!'… Ali mi možemo:
- osvijestiti svoje riječi i postupke! Ne moramo se držati tuđih stavova i uvjerenja jer JEDNOSTAVNO NISU DOBRA! Ne odgovaraju ni našim ni djetetovim potrebama!
- NE OČEKIVATI! Koliko god se nemoguće činilo, probajte! Činite tako dobro i sebi i partneru, a posebno svojom djeci! Ako ne možete biti bez očekivanja, nastojte ih smanjiti. Djeca će vam biti zahvalna!
- ne kriviti djecu ako ne ispune naša očekivanja! Ni bilo koga drugog!
- živjeti sada i ovdje! Prošlost je iza nas, nju ne možemo promijeniti. Budućnost će tek doći, ne znamo kakva. Imamo samo sada! Sada je ono na što možemo utjecati i što možemo birati.
Djeca to najbolje znaju. Oni žive sada i ovdje. Samo im trebamo dopustiti i prihvatiti!
Imate pitanje za mene? Tu sam, pišite mi na: klub.ucenja2018@gmail.com
Do slijedećeg posta,
Dragana