Moram... moraš... moramo...


Moranje!


Moram! Govorimo sami sebi. Moraš! Govorimo djeci. Moramo! Govore nam. Ne čini vam se da je previše svakodnevnog moranja? To je postalo dio naše kulture, nasljeđe koje nesvjesno primamo i prenosimo dalje. Da, pogodili ste- bez razmišljanja, nesvjesno, bez prosuđivanja i propitkivanja.


Moram!

Koliko puta to kažemo sebi? Samo još moram oprati ovaj pijat, pa ću se odmoriti! Moram još baciti smeće, pa ću pogledati film! Moram još samo otići po malog u školu, pa ću sjesti po ure na kavu! Tako to mame odrađuju za djecu, za muža, za roditelje. Ima li kraja tom popisu? Jer može li išta funkcionirati bez mame?

Što moram? ZAŠTO moram?

Moraš!

Što sve dijete mora? Ne možeš ostati duže u parku, sutra je škola! Moraš pisati domaću zadaću! Moraš biti pristojan, moraš pozdraviti susjede! Moraš dijeliti s bratom!

Što mora? ZAŠTO mora? Učiti dijete da se podređuje drugima, učeći društvena pravila. Ok, treba znati, ali smije li dijete ili odrasli uzeti u obzir svoje osjećaje i da mu se baš taj dan ne da pozdraviti tog susjeda? Što bi se dogodilo ako bismo zadovoljili svoje potrebe na uškrb drugog?


Moramo!

Moramo poštivati pravila, propise kojem su propisali vlastodršci! Moramo stajati u redu, čekati ispred vrata!

Što ako meni to ne odgovara?! Što ako… ?

Nije to nešto što bi ugrozilo sve ostale, kako su nas naučili da mislimo i ponašamo se već mi jednostavno ne paše. Reći ćemo toj osobi Neka stoji kod kuće, neka se ne ističe, neka bude kao i svatko drugi! Reći ćemo to ljutito i kao najprirodniju stvar. Jer MORAMO slijediti te upute!

Što moramo? ZAŠTO moramo?


Pitate li se ikad to? Baš to se trebamo pitati! Što ako MENI to ne odgovara? što ako ne želim, ne mogu? Je li uistinu mislite da ste se rodili da biste bili kao i svatko drugi?!

Što bi se dogodilo? Kaos? Nered? To su nam rekli! Tko nam je rekao? Zašto je rekao?


Djeci znamo reći kako su posebni, čak najbolji. Dok su mali! Zašto prestanemo to govoriti? Zašto smo rekli to ako ne mislimo tako? Kao rekli, pa porekli… Kad dođemo do neke godine, moramo se utopiti u masu, na isticati se, biti dio cjeline. Ne pozivam ja ovdje na neku pobunu ili bojkot društva kakvog znamo, ali razmišljamo li ikad o tome? Razmišljamo li, ali možda ostane samo na tome. Bojimo se izaći iz tog sigurnog okruženja i zakoračiti u nepoznato i nesigurno. Ništa čudno i sasvim opravdano, ali jesmo li uistinu zadovoljni s tim?

Zašto moramo? Naučili su nas to. Kroz odgoj, kroz školu. Bez razmišljanja o sebi, kako to djeluje na mene, čini li mi dobro ili loše… Ne propitkujemo, uzimamo sve zdravo za gotovo. Ali baš to trebamo. Kako kaže Osho- sumnja je znak inteligencije!

Učimo djecu pitati, potičimo ih da sumnjaju, motiviramo ih da budu SVOJI! Neka preispituju, istražuju, neka se svađaju s vama, dajte im za pravo, ako vas pitaju Zašto moram? možete li im dati dovoljno dobar odgovor, ISKREN, u skladu s vašim uvjerenjima, iako se ne slažu s društvenim normama i naučenim uvjerenjima koja nemaju veze s vama. Jer djeca znaju! ONI ZNAJU kada ste im rekli ZATO ŠTO- iskreno ili s maskom na licu. Ako i dalje inzistiraju na odgovoru, uhvatili su vas u laži!


Zašto moram? Što moraš? Kako moramo? Preispitujmo, propitkujmo, sumnjajmo! Dopustimo djeci to! Dat ćemo im neprocjenjiv dar da neće morati biti nešto što nisu, da neće slijediti nešto što im ne odgovara; uklopit će se kad i kako njima paše! Sebično? Ne! Onaj tko misli na sebe, sebe stavlja na prvo mjesto neće povrijediti drugu osobu namjerno! Zvuči nestvarno? Ali lijepo. Zašto ne pokušati; ovo ne funkcionira. Amo pokušati nešto drugo, Ne moramo, ali možemo!


Pišite mi o vašim moranjima: klub.učenja2018@gmail.com Jeste li odustali od (nekih od) njih?


Novi blog post stiže za dva tjedna,

Dragana

154 views0 comments

Recent Posts

See All