Danas se jako puno roditelja, i ne samo roditelja, žale da su djeca razmažena i neodgojena. Vidi moj drugi blog post: https://www.klub-ucenja.hr/post/jesu-li-djeca-danas-uistinu-razma%C5%BEena-neodgojena-nepristojna Mnogi smatraju da roditelji danas ne zabranjuju djeci dovoljno toga, da im je sve dopušteno i da rade što ih je volje.
Uopće nije upitno da djeci treba reći NE, kad treba. Pitanje je zašto, kako i u kojim situacijama govorimo NE.
Zašto? Zato što mu to treba, mora naučiti prihvatiti odbijanje jer to tako funkcionira u životu. Kolika je cijena toga da uvijek dobije sve što želi?
Kako? Govore li to zato što se to traži od nas, kako društvena norma, nešto što se po defoltu očekuje od roditelja, zato što svi tako rade ili barem su naši roditelji tako radili, ili iz sigurnosti, iz straha, ili iz stvarne potrebe i uvjerenja? Ovi svi razlozi najviše upućuju na to da radimo ono što netko drugi želi. Nažalost, često je tako.
Što je tome uzrok?
- odgoj roditelja- previše im je toga zabranjivano; u tradicionalnom odgoju puno se više govorila ta riječ, a nerijetko bez objašnjenja djeci. Današnji roditelji smatraju komunikaciju važnu u odnosu s djecom,
- nije ih se vidjelo i čulo, ako se uzima u obzir ono što će netko drugi misliti i reći, tada se malo mari za djetetove potrebe i želje,
- prezaposlenost roditelja, dobro znamo današnji način života tako što roditelji nastoje zamijeniti svoju prisutnost (dječja potreba) materijalnim stvarima (dječje želje),
- nezainteresiranost roditelja, ovo je možda najgora osobina roditelja, ili govore previše ili premalo Ne, u svakom slučaju je dijete na gubitku,
- neznanje roditelja, polazim od one- Roditeljstvo nije prirodno, ono se uči! Nije sramota ne znati; roditeljima treba pomoć i podrška u svakodnevnim izazovima, svi znamo kako zna biti teško. Kako razlikovati djetetove potrebe od želja?
To se najbolje vidi iz ove dvije slike!
Tehnologije su privlačne, opijajuće za djecu (i odrasle!) i žele ih sve više, u neograničenim količinama. Jako dobro znamo da trebamo reći Ne kako ne bi prešlo u ovisnost. Uz pravilan pristup, komunikaciju s djecom, ova želja se može držati pod nadzorom.
S druge strane, dijete ima potrebu za roditeljskim zagrljajima, dodirom i toplinom. Ovo mu omogućava razvoj u svakom pogledu! To je ono što dijete treba uvijek dobiti od roditelja bez obzira na to što uradili. S tim se ne manipulira, ne uskraćuje se, ne zabranjuje! Ono što je nužno ovdje naglasiti jest da kad to roditelj znam, teško da će zbog toga kriviti dijete.
I ne smije ga kriviti; odgovornost je samo i isključivo na roditelju!
Ono što je ključno u cijeloj priči, nije hoće li se, treba li se, mora li se zabraniti to i to djetetu, već poznavati sebe! Roditelj- sebe, kako osobu, poznavati svoje Ja, svoje potrebe i želje. Kada živimo život ne osvrćući se na to što drugi govore (da, i što mama kaže; ako se ne slažete s njom, niste je dužni slušati!), već ono što nam kaže naše autentično JA, znamo svoje potrebe. Iz tih potreba nastaju naše vrijednosti po kojima živimo svoj život i odgajamo svoju djecu.
Promišljanje svog roditeljstva, svojim vrijednostima, znamo što nije/ je dobro za njega jer su to naše vrijednosti i granice preko kojih ne idemo. Naše i samo naše NE!
Znamo li kad trebamo reći DA? Je li na strah reći DA? To prepuštam vama! Pišite mi na: klub.ucenja2018@gmail.com.
Čitamo se za 2 tjedna,
Dragana