1. Kako ih ponižavamo, vrijeđamo, omalovažavamo, ignoriramo, POVRIJEĐUJEMO?
2. Zašto to činimo?
3. Kako prestati?
1. Način na koji društvo promatra i odnosi se prema djeci je jaaaako poražavajući i zastrašujući! Djecu smatramo poluproizvodima; ne vidimo ih i ne slušamo ih! Ti si mali! Ti to ne možeš! tipične su izjave. Tolikih smo omalovažavajućih uvjerenja o djeci da je to tako da im ne dopuštamo da budu upravo ono što jesu. Trebaju našu sigurnost i zaštitu, ali treba prestati očekivati da budu onakvi kakvim smo ih mi zamislili.
Dijete nije projekt koji pišemo da bismo zadovoljili nekad društvo, nekad roditelje, nekad… Očekujemo poslušnost. Očekujemo slijepo slijeđenje naših pravila, normi.
Još uvijek mislite da je udariti dijete 'malo po guzi' u redu, čak poželjno? Opravdana odgojna metoda? Ako je vaš odgovor da, zapitajte se onda i ovo: što dijete uči iz toga? Jer u svakoj interakciji djeteta i odrasle osobe, na odrasloj osobi leži odgovornost. Uvijek!
2. Poznate su nam sve ove situacije. Zašto? Zato što ih doživjeli- kao djeca. Toliko su nam usađene da ih samo nesvjesno ponavljamo na svojoj djeci. Nesvjesno i bez razmišljanja. Uvijek su nam govorili, direktno ili indirektno, da nije dobro biti svoj, da zanemarimo svoje osjećaje i potrebe, da trebamo zadovoljavati tuđe. Govorili su nam da nije lijepo reći ne ili ono što mislimo, da moramo biti pristojni iako to ne želimo, da se uvijek trebamo smijati svima bez obzira na to što smo tužni.
Želimo li to svojoj djeci? Teško jer tko ima hrabrosti izaći iz te sigurne zone i pobuniti se protiv tih stavova i mišljenje. Je li vrijedno toga? Možda možemo živjeti u laži i prividnoj sreći. Možemo, ali dokad?
Dokad možemo povrjeđivati djecu? Zašto, za koga?
Naravno, da možemo to prekinuti!
3. Prvi korak je osvijestiti svoje riječi i postupke prema djetetu. Roditeljstvo često smatramo prirodnim, ali nije. Ono se uči! Roditelji treba znanje o dječjem svijetu, kako funkcioniraju, što osjećaju.
Edukacije nam omogućavaju da otvorimo nove poglede te kanale komunikacije. Ipak je razgovor najbitniji! Zaobići uobičajena, hladna pitanja reda radi, npr. Što imaš za domaću zadaću? je umjetnost koju se isplati promotriti izbliza.
Slušati- voditi- razumjeti- prihvatiti- voljeti!
Koliko to primjenjujemo na sebi? Prihvatiti sebi, biti iskren prema sebi je put kojim ćemo stići do boljeg razumijevanja i prihvaćanja drugih.
Ishod odgoja je da se dijete osjeća dobro.
Želimo da nauči, ali pri tom mu treba razvijati samopouzdanje i pozitivnu sliku o sebi. Zanemarivanjem djetetovih potreba, misli i osjećaja činimo upravo suprotno; govorimo mu da nešto nije u redu s njim ako drugačije radi, misli i osjeća, pokazujemo mu da se ono mora mijenjati kako bi se mama i tata osjećali dobro, da je ono krivo…
Cilj je povezati se s djetetom- intelektualno, emocionalno, socijalno.
Intelektualno povezivanje uključuje prihvaćanje djeteta onakvim kakvim jest. Ne, ne znamo najbolje za njega samo zato što smo stariji. Dijete jako dobro zna kada smo mu iskreni, a kada mu lažemo. Laganjem ga želimo zaštiti ili nečemu naučiti, ali činimo suprotno. Time ga vrijeđamo, a dijete to osjeća.
Emocionalno povezivanje: ponovno je iskrenost najvažnija. U redu je i poželjno pokazivati djeci svoje osjećaje. Tako će naučiti da ih ne treba potiskivati i da su važni. Baš kao i njegove želje i potrebe. Želeći ih zaštiti od neugodnih osjećaja, zapravo gradimo zid oko sebe i ne razvijamo emocionalnu povezanost s djetetom.
Socijalno povezivanje upućuje na razvijanje socijalnih vještina djeteta. Dijete ih prvenstveno razvija u obitelji promatrajući svoje najmilije, koje postupke i riječi upotrebljavaju odrasli, međusobno, a koje prema djeci? Kako se odnosimo prema drugim članovima obitelji te prema prijateljima?
Želimo da djeca surađuju i slušaju. Pokažite mu razumijevanje i poštivanje i uzvratit će nam puno, puno više!
Ne želimo djecu ponižavati, ne želimo slijediti pogrešne obrasce, ne želimo se kriviti. Želimo li pokušati drugačije?
Ako imate pitanja, tu sam: klub.ucenja@gmail.com
Novi blog post stiže za 2 tjedna!
Dragana