Kako je biti mama dječaka?

Čudesno, prekrasno, nekad teško, ali opet prekrasno, zagonetno, zbunjujuće, grubo, nježno, vatreno iskustvo. Ali prvenstveno vatromet ljubavi!

Evo par stvari koje volim kod dječaka:

- 'Mama, što ovo smrdi?!', smijeh. 'Jesi čula? Ha, ha!' 'Vjetrovi' su im posebna radost,

• 'Idemo se tući', nisam baš uvijek spremna za guranje, povlačenje- ništa strašno, ali nastojim biti u niskom startu,

• ružne riječi: sigurno nisu samo ekskluziva za dečke. Zabranjivati ili ne? Ako zabranjujete, zanimljivije je. Ako se nasmijete i krenete dalje, više i nije tako wooow. Ipak je bitnija da ih vidimo.

• osjećaji: prepoznati, imenovati, dopustiti- sve! Da, u redu je plaču u javnosti.

• Razumijevanje muških potreba: da, glasni su, vuku se, potežu se, valjaju se po podu, skaču, trče, isprljaju se brzo. Rade li to namjerno ili zato što su 'zločesti'? NEEEEEEEEEEEEEEE!!! To su njihove potrebe. Ako mu to vrtić ne može dopustiti (razumijem: puno je djece, uče ih lijepom ponašanju…), ja dopuštam! Naravno, uvijek držati sve pod kontrolom da ne izađe iz okvira igre.

• Sport- nogomet: zapravo mi je drago što još nije upao u euforiju nogometa i Hajduka. Ako i to dođe, s guštom ću s njim na Poljud! Da, još jedan način da zajedno uživamo, upoznajemo se i zbližimo.

• Nikad nije dosadno, puno je energije!

• Tolika količina nježnosti koje imaju dječaci; toliko potrebe za nježnošću koju traže. Na kraju dana, poslije toliko adrenalina i testosterona vrijeme je za opuštanje i maženje: Mama, još jedan zagrljaj!

Tata

Mom dječaku je 7 godina i znam da je sada vrijeme kada je tata došao malo ispred mame. Zašto? U ovom periodu dječaci počinju učiti kako biti muškarac i prvi uzor mu je tata. Ne smeta mi to, znam da je to važna stepenica u učenju i sazrijevanju. Ali, kad kaže 'Mama je rekla…' ili 'Gdje je mama?', znate da ste nezamjenjive baš kao i svi njegovi poljupci i zagrljaji koji su sve brojniji i brojniji!

Zvrk i ja

U čemu je stvar?! Teško odgojiv? Tvrdoglav? Bezobrazan? Dječak! Ako bismo gledali društvene norme, da. Ali želim ga gledati njegovim očima, kroz njegove potrebe! Drago mi je da sam se uspjela othrvati porivu da mu 'pod pritiskom' drugih ne dopustim osjećaje.

Kažem 'pod pritiskom' jer kad naučim da gledam ispred sebe- svoje dijete koje je uznemireno, a nalazimo se u parku ili restoranu; napokon znam da je taj pritisak meni u glavi i više se ne obazirem na druge i koncentriram se na svoje dijete.

Prije nekoliko dana imali smo takvu 'scenu' u kafiću. Nedjeljno popodne, vrijeme za naš sladoled poslije ručka i moju popodnevnu kavu. Prije nego što smo sjeli, raspravljali smo o nečemu njemu bitnom. Moj je stav u ovome bio da to ne može dobiti što se njemu, naravno, nije svidjelo. Ostala sam pri svom bez obzira na to i na činjenicu da je njegovo ponašanje eskaliralo u kafiću. Podizao je glas, bunio se, čak me je želio udariti. Što napraviti? Raspon emocija: plač, bijes, ljutnja, a ljudi su oko nas. Napravila sam ono što mi je došlo prirodno, iz srca, iskreno, govorila sam mirno i sabrano:

'Pričaj mi!' 'Isplači se!'

'Volim te!'

'Udari u jastuk ako si bijesan!'

'Imaš pravo biti ljut i tužan , ali me nećeš tući!'

'Volim te!'

'Razumijem te!'

'Da, reći ću ti zašto'.

'Slušam te!'

'Vidim te!'

'Volim te!'

Bila sam mirna. Svjesna sam i toga da ne mogu uvijek biti mirna i izdržati to do kraja. Ovaj put sam ustrajala i uspjela. Trebala mu je ta sigurnost da može proraditi sve osjećaje.

Trajalo je, nije se smirio odmah, ali ne možemo očekivati instant- rješenja! Nisam uvijek ovako smirena. Ali znam da mu trebam dopustiti da bude ljut, povrijeđen, da plače i ne bježati od toga! Ne, nije me sram svog djeteta zato što je to napravio u javnosti. Mora upoznati sve osjećaje- tako upoznaje sebe, svoje reakcije, kako one utječu na njega i druge i kako upravljati njima. Želim da moj dječak zna da ga volim bez obzira na sve i onakav kakav jest! I da sa mnom može biti ono što je!

Ne, nisam uvijek mirna- imam dana. Učim, griješim, razvijam se, opet pogriješim, ok, pokušat ću nešto drugo, pitat ću ga, želim ga slušati, vidjeti, učim.

Ne, ne znamo sve unaprijed. Mi želimo jedno, život nas odnese na drugu stranu, ali temelji su uvijek isti- ljubav, razumijevanje, slušanje, prihvaćanje, osvješćivanje! Zdravi temelji na kojima gradimo!

Što znači biti mama dječaka? Kako sam napisala na blogu: https://www.mumsdance.com/ja-sam: 'Prije 6 godina (pisano u studenom 2020.) u moj život je 'ušetao' preslatki mali zvrk koji me je tako prodrmao i razdrmao! I sad toliko uveseljava svakodnevnicu, ljuti me, raznježi me, nasmijava me do suza, začuđava, očarava; pokazuje mi neki novi potpuno strani, ali prekrasni svijet... Znate o čemu pričam- majka sam!'

Ili ukratko: Nezamjenjiva nježnost, očaravajuća ljubav, iskreno suosjećanje, neiscrpni izvor smijeha, zabave, nadahnuća! To su naša djeca!

Pišite mi o vašim iskustvima na: dragana.mumsdance@gmail.com

Vidimo se za 2 tjedna,

Dragana