Kako djeca sklapaju prijateljstva
Čovjek je društveno biće i prijateljstva nas sve čine sretnijim. Djeca nisu iznimka. Danas su više nego ikad potrebna djeci jer kroz njih ona uče, razvijaju se, istražuju… Kako ih najbolje poticati na prijateljstva i druženja? Igrom, naravno!
Mlađa djeca biraju za prijatelje onu djecu koja se igraju s njima i koja su dobra prema njima. Starija djeca sklapaju trajnija prijateljstva. Veliku ulogu u početku imaju roditelji jer služe i kao posrednici među djecom. Ako želimo da se dijete poveže s drugom djecom, trebamo upoznati njihove roditelje. Starija djeca, na osnovu iskustva i znanja, samostalno sklapaju nova prijateljstva.
Kao i sve, i ovo podliježe fazama kroz koja djeca prolaze. Najvažnije je dopustiti im da sami odrede svoj ritam te slijediti ono što i kako oni žele. Trebaju vremena.
Kako djeca sklapaju prijateljstva? Nije velika razlika od odraslih. Da, sigurno su opuštenija, pogotovo ako su mlađi jer nisu opterećeni onim što i mi. Ali to nam nikako nije izgovor da inzistiramo na svome. Želimo da nam dijete ima prijatelje i da se igra i druži s drugom djecom. No, to nikako ne znači da ih treba siliti da se sprijatelje s nekim ako to ne žele ili ako su povučeniji. Nekad će im trebati pomoć u učenju socijalnih vještina, posebno dječacima.
Bitno je da roditelji osluškuju djetetove potrebe i osjećaje. Prepoznavanje i poštivanje djetetovih osjećaja sjajan je način učenja samosvijesti i samopouzdanju koje im je jako potrebno i za prijateljstva. Kada djetetu priznate njegove osjećaje, a ne da ga pokušate popraviti, dajete mu priliku da pokaže svoje osjećaje i misle bez da povrjeđuje druge.
Uvijek slušajte dijete, ali slušajte u pravom smislu riječi. Djeci treba razumijevanje i uvažavanje jer kada nauči slušati sebe i svoje osjećaje, uvažavat će i druge ljude i njihove osjećaje.
Veliku ulogu u prijateljstvu ima dijeljenje. Ali, DIJELJENJE NIJE: 'Daj igračku seki, ona je mlađa!' To djetetu pokazuje da ono što ono želi nije bitno i da treba zadovoljavati tuđe želje. Ne siliti ih da dijele ako to ne žele, nikako ne u javnosti. Razgovarati s djetetom, poticati ga pričama, poticati ga da samo odredi kad treba i želi dijeliti, ali ne treba inzistirati.
Djeca su iskrena i otvorena što se često ne uklapa u društvene norme. Roditelji i djeca nose se s tim na različite načine. Djeca su uvijek ista, ali roditelji stalno nalaze načine da ih ukrote i prilagode.
Kada izbije svađa u igri, može završiti sa suzama jednog (ili oboje) djece. Oboje su uzrujani i trče roditelji za utjehu. Tada roditelj djeteta koje je 'krivo', zna inzistirati na tome da se dijete odmah ispriča drugom djetetu. Ovo nije dobro. U tom trenutku dijete treba smiriti, zagrliti ga i prepoznati i priznati mu osjećaje. Dati mu vremena da se smiri. Tek tada možemo razgovarati s djetetom i tražiti da se ispriča.
Volim razgovarati sa sinom o prijateljima: 'Sviđati se Jure?' 'Što kažeš na ono što je učinio jučer?' 'Baš je lijepo od tebe što si mu posudio svoju olovku. To rade pravi prijatelji!' Od kritike neće naučiti. Zato uvijek nastojim ukazati na ono pozitivno, onako kako je.
Prvi dodir s odnosima je upravo obitelj. Djeca promatraju kako komuniciramo s njima, kako komuniciraju i funkcioniraju mama i tata te drugi članovi obitelji. Kakav je odnos braće i sestara?
Kada se odrasli trebaju uplesti u dječju svađu? Ne odmah. Prvo ih treba pustiti da sami riješe konflikt jer kako će drugačije naučiti? Ako to preraste u nešto ozbiljnije, npr. tučnjavu, treba intervenirati.
Ali djeca su tako prekrasna da i kad se posvađaju vrlo brzo se pomire. Zašto? Zato što njima nije važno, ono što je najčešće odraslima važno- ponos. Njima je važno druženje, prijatelj, igra. Ne samo što su predivna, tako su mudra!
Kakva su vaša iskustva s dječjim prijateljstvima? Pišite, pitajte na: dragana.mumsdance@gmail.com
Novi blog post stiže za 2 tjedna!
Guštajte u ljetu,
Dragana