Ne, naravno da nije! I ne može ni biti uvijek i isključivo u pravu! U prošlosti, i to ne tako davnoj, učitelju se nije smijelo proturiječiti; to se smatralo nepoštivanjem odraslog, kao neposluh koji je trebalo kazniti. I kažnjavalo se. Danas, na sreću, nema fizičkog zlostavljanje djece, ali i dalje rijetki učitelji dopuštaju takvo što. Raspravljati s djecom, uvažavanje tuđeg mišljenja, drugog i drugačijeg, je nešto što se, iako to često ističemo kao ciljeve u nastavi, ne razvija u našim školama.
Dijete to neće iskoristiti protiv učitelja! Ništa se strašno neće dogoditi ako odrasli djetetu priznaju pogrešku i ispričaju djetetu.
Štoviše, ono će uzvratiti na isti način: uvažavanjem, poštivanjem, razumijevanjem. U nedostatku vremena i u strahu kamo bi nas takav razgovor mogao odvesti, posežemo za autoritetom i prekidamo komunikaciju ostavljajući dijete zakinuto za toliko životnih vještina koje se ne uče iz udžbenika. To je izvrsna prilika da uči kako prihvaćati tuđe mišljenje, tuđu ispriku te da zna da su njegovi mišljenje i stav jednako bitni.
Djeci treba dopustiti da budu u pravu, reći im i pokazati kad su pravu, dati im slobodu da kažu da je učitelj pogriješio, da on to prizna, da se zna ispričati i prihvati djetetovu stranu.
Roditelji ih trebaju podržati u tome!
Trebamo svi više gledati i slušati dijete, koje je najvažniji dio nastavnog procesa. Gledati i slušati dijete kao cjelovito biće, sa svim osjećajima i doživljajima koje nosi u sebi i donosi u učionicu.
Ono što dijete proživljava svaki dan (a proživljava intenzivno i duboko!), kod kuće, u parku, na treningu, u školi, ne ostaju samo tamo gdje ih dijete doživi već su oni s njim stalno! Zato dijete prihvaćamo kao kompletnu osobu koja nije uvijek (često) raspoložena za primanje raznih informacija baš onda i baš onako kako bismo mi to htjeli. Ako dijete taj dan nije usvojilo upravni i neupravni govor na satu Hrvatskog jezika, a učiteljica mu se nasmiješila i sjedila pored njega jer baš su se to jutro mama i tata posvađali... To nikako propao sat! Umirili smo i uljepšali dan (život) jednom djetetu i, kad zaboravimo na osjećaj krivice zato što nismo ispunili ishode i ciljeve onako kako je propisao kurikulum, vidimo dobrobite za dijete na obostrano zadovoljstvo!
Roditelji, budite sigurni u sebe, svoje dijete, ne prepuštajte ih olako i previše institucijama. Smatrate li uistinu da netko drugi zna više i voli više vaše dijete od vas?! Do koje mjere treba slušati učitelje, školu, sustav?
Koliko često gazite svoje vrijednosti i principe? Gdje su vaše granice? Imate li hrabrosti, volje i snage reći otvoreno učiteljima svog djeteta što vi očekujete od njih?
Možete li zaštititi svoje dijete i podržati ga kad znate da je ono u pravu, a ne učitelj? Zaboravite na ono: 'Ne želim se zamjeriti učiteljici; ona bi to mogla uzeti djetetu za zlo!' Odbijam vjerovati da takvi učitelji postoje! To je nepreuzimanje odgovornosti za svoje dijete od strane roditelja!
I učitelji trebaju naučiti preuzeti odgovornost.
Dijete ne može biti krivo u odnosu; uvijek je kriv odrasli. Ako dijete ne piše domaću zadaću, to je odgovornost učitelja i djeteta, ne roditelja! Ako je dijete nemirno na satu ili se ne ponaša u skladu s pravilima, ono ih ne zna još, ili je, što je najčešće, poziv djeteta u pomoć.
Dijete se ne ponaša na nama neprihvatljiv način zato što je zločesto ili zato što ima nešto osobno protiv nas već zato što žudi za svojim osnovnim potrebama, kao što su ljubav i pažnja. Dijete ne može verbalizirati svoje potrebe ni osjećaje; zato nam je njegovo ponašanje najbolji indikator da nešto nije u redu. Zato ne treba dijete slati pedagoškoj službi; nekad je dovoljno iskreno porazgovarati s djetetom, razumijeti i prihvatiti.
Na nastavničkim fakultetima, nažalost, ne uči se o odgoju, odnosima s djecom, s roditeljima, s kolegama, kako razgovarati, kako pomoći djetetu da se osjeća bolje. Zato se postavlja pitanje kako je škola ODGOJNO- obrazovna ustanova kad nas fakultet priprema samo za poučavanje predmeta koji predajemo?!
Djeca su iskrena, zaigrana, neiskvarena! Zato učitelji ne bi trebali uzimati sve osobno. Etiketiranje djeteta kao 'zločest', zanemarivanje njegovih osjećaja, stavljanje sebe u položaj nadređenog u odnosu prema manjem i slabijem je nešto što smo dobili u nasljeđe. Učitelji nisu krivi za to: za zastarjeli način obrazovanja, niti za uvjerenja koja su stekli, ali mogu utjecati na svoje osobno i profesionalno usavršavanje. Baš kao i roditelji! Posljednih mjeseci više smo nego svjesni da nam svijet servira promjene i događaje o kojima nismo ni sanjali. Nije li ovo najbolje vrijeme za učenje o novom, drugačijem, da sami više budemo svjesniji svog položaja i uloge, kao roditelj i učitelj.
Ljubav odgovara ljubavlju, preuzimanjem svoje odgovornosti razvijamo djetetovu odgovornost, uvažavanjem tuđih potreba potičemo empatiju.
Naša spremnost na učenje potaknut će i dijete na nove spoznaje prvenstveno o sebi, pa potom i o svijetu oko njega.
Djeca su nam u tome poput svjetionika u tamnoj noći koji će nas sigurno dovesti na odredište.
Imate pitanje? Pišite mi na: dragana.mumsdance@gmail.com
Vidimo se za dva tjedna,
Dragana
