Ako me pratite, sigurno vas ne čudi to što sam protiv.
Zapravo, sam program izgleda odlično, na papiru, u teoriji. No, što to znači u praksi?
Voljela bih uistinu vidjeti te promjene koje su nužne za naš školski sustav. Želim znati da će moj školarac baš kao i svi drugi živjeti te promjene zajedno sa svojim učiteljima.
Jeste li vi izgubili vjeru u odgojno- obrazovni sustav? U sustav koji može, želi i treba odgajati i obrazovati djecu u skladu s potrebama društva sada i ovdje te s vizionarskim pogledom u budućnost? Sustav i društvo koje se neće kositi i protiviti dječjim potrebama, željama i interesima već će se razvijati zajedno s njima?
Jesmo li to dobili posljednjom reformom školstva- Školom za budućnost?
Vjerujete li da ćemo to dobiti ovim novim projektom?
Evo tek nekoliko nedostataka na koje sam naišla u novom programu cjelodnevne nastave, ono što nedostaje svim reformama, promjenama, projektima. Nažalost, nastavlja se i s ovim:
Institucionalizacija
Još više, još jače. Veća poslušnost, veća mogućnost oblikovanja mladih dječjih umova kako drugi žele. Želiš li svoje dijete još više prepustiti institucijama?
Što je s odnosom prema djeci?
Svi govore o program nitko o odnosu. Osnova svakog učenja je odnos između djeteta i učitelja.
Prepuštamo li to opet učiteljima, kao educiranim stručnjacima? O tome se ne uči na učiteljskim fakultetima. Malo, jako malo su odnosi pitanje stručnog usavršavanja učitelja. Pitanje je koliko se učitelja samostalno usavršava profesionalno i osobno. Kada nam dijete npr. kaže da učiteljica viče kako bi uspostavila disciplinu za vrijeme nastave u učionici, što radimo? Razgovaramo s učiteljicom, ravnateljem, prepuštamo dijete i dalje tom okruženju?
Kako se povezati s djetetom, kao roditelji, kao učitelji su osnove koje svatko treba učiti i naučiti. Bez povezanosti, nema ni učenja. Bez povezanosti, nema poštivanja.
Bez poštivanja, imamo i dalje nesretne školarce. Zašto to stalno zanemarujemo?
Roditelji
Zanima me kakav će ‘roditeljski angažman’ u školi budućnosti biti. Kako će npr. izgledati Vijeće roditelja jer ovo što sada imamo najčešće ne djeluje kako bi trebalo. Tu je jako puno odgovornosti na roditeljima jer je velika većina poprilično pasivna bez želje za bilo kakvim sudjelovanjem.
Velika je uloga i učitelja jer trebaju razvijati partnerski odnos s roditeljima bez prebacivanja odgovornosti, popuštanja, izigravanje žrtve; to ne služi nikome i nečemu. Samo se stalno unazađuje i profesija i kvaliteta rada.
Mogućnost izbora
Uvijek sam za mogućnost izbora za roditelje jer ne treba svakome produženi boravak ili cjelodnevma nastava. Ipak je to model za roditelje koji rade; zašto onda to nametati onima koji ne rade ili jednostavno to ne žele?
Roditelji imaju pravo odabrati najbolji model školovanja za svoje dijete bilo da se radi o školi, izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima. Ili, pak, homescholing.
Posljednje, a zapravo najvažnije: što djeca kažu na ovo?
Je li itko njih išta pitao?!
Onaj tko je donosio ovaj program, kao i sve prethodne uvijek i tako uspješno izbjegava i/ili zaboravlja pitati one kojih ovo najviše tiče. Ne, djeca nisu ni mala, ni nesposobna koliko ih oni smatraju. Ne mogu odlučiti, ali imaju svoje mišljenje i treba ga uzeti u obzir.
Što kad bismo ih pitali Kakvu školu želite? Ako mislite da bi samo rekli: Ne želimo školu uopće i sl.- u pravu ste! No, samo na prvu ‘loptu’. Kada bismo im dopustili da se posvete ovom pitanju, da razmisle, kada bi znali da će odrasli uzeti u obzir njihovo mišljenje, želje i osjećaje, dobili bismo fantastične odgovore! One odgovore koje samo dječji um može stvoriti!
Što bi nam ti odgovori pokazali? Pokazali bi nam (i dokazali) da ne znamo najbolje samo zato što smo odrasli, imamo više znanja i iskustvo, da nemamo pravo odlučivati za nikoga, pa ni za djecu, već da moramo stvarati prilike djeci kako bi postali ono što želimo da postanu.
Isključivanje djece iz ove tako važne jednadžbe, za njih, za društvo u cjelini; djeca nepovratno gube vrijedne životne lekcije, a društvo ponovno zakazuje na najvažnijim elementima svog napretka i održivosti!
Ofrlje napravljeni temelji prijete da se svaka kuća uruši kao kula od karata. Stalnim ignoriranjem ovih temelja u školskom sustavu, prijeti još većim nezadovoljstvom naše djece i sve gorim i gorim znanjem. Zato se ne treba pitati zašto nam je društvo takvo kakvo je.
Kada budemo imali osnove, možemo razmišljati o uvođenju novitada u sustav.
Pišite mi što vi mislite o ovom modelu školovanja na: klub.ucenja2018@gmail.com ili u komentarima.
Čitamo se uskoro,
Dragana