Što trebaš znati kao mama prvašića
Misliš da moraš? Ne moraš!
Ali doći ćemo do toga. Krenimo redom.
Prije dvije godine bila sam na tvom mjestu- mama prvašića. Točno znam i razumijem tvoje sumnje, nedoumice, million pitanja koja vise u zraku.
Moju priču od učiteljice do mame možeš pročitati ovdje.
Sada ti donosim ove savjete i kao učiteljica i kao savjetnica i, naravno, kao mama; sve ono što sam naučila, proživjela i osjetila.
Što trebaš znati?
1. Domaća zadaća
U svakom razredu provodi određeno vrijeme pišući domaći. To vrijeme se povećava s razredom za otprilike 10 minuta. Što znači da tvoj prvašić piše domaći otprilike 10 minuta.
Pitaš se je li to malo??
Ne. To je sasvim dovoljno. Tek je pošao u školu, nije navikao više sjediti. 10 minuta točka.
Najvažnije kod domaćeg (u 1. razredu i tijekom cijelog školovanja) jest da je on odgovornost djeteta i učitelja ne roditelja. To znači da je tvoj zadatak pomoći djetetu, ne učiti s njim. Ako mu treba dodatna pojašnjenja, uputi ga na učitelje (ne na repeticije, već na učitelje!)
Trebaš li sjediti uz njega dok radi domaći? U početku ćeš sigurno htjeti vidjeti što i kako on to radi, pa ćeš biti uz njega. No, nije obavezno. Tj. vidjet ćeš po djetetu, ako mu trebaš, zvat će te. Što nas dovodi do slijedeće točke:
2. Čuti, vidjeti, razumjeti dijete
Ovo je najvažanije u cijelom roditeljstvu!! Najvažnije i najpotrebnije svakom djetetu jest da ga mama i tata vide onakvim kakvim on je, ne onakvim kakim su ga oni zamislili da treba biti. Kada si s djetetom, slušaj ga, ali uistinu ga slušaj.
To je ono slušanje kada kažemo Slušanje s otvorenim umom i srcem.
Poslušaj što ti kaže o školi, učiteljici, zadaći. Reći će ti sve.
Poslušaj ga. Ne govori- slušaj ga.
Zaboravi na ono: Ne smiješ trčati hodnikom. Moraš slušati učiteljicu.
Sada ga samo slušaj!! Slušaj i dopusti mu.
Kada vidi da ga čuješ i razumiješ, tvoje dijete će te slušati i surađivati s tobom.
3. Komunikacija s djetetom
To je to: slušati, slušati i još malo slušati. Ponavljati kao pokvarena ploča (Budi dobar! Moraš pisati domaći! Moraš čitati!) dovest će te samo do još veće ljutnje, odbijanja, ne razimijevanja,…
4. Komunikacija s učiteljicom
Pitaj apsolutno sve što te zanima. Ne, nisi dosadna ili naporna; radi se o tvom djetetu. Ne moraš znati zato što si ti završila školu, zato što imaš drugo dijete koje je završilo 1. razred, zato što XY… Pitaj!
Svi mi podrazumijevamo da vi sve znaju, ali ne znaju. Ono što je nekome kristalno jasno, drugom su španska sela. Jer neodgovorena pitanja ostavljaju nedoumice koje vode u krive zaključke, svađe, netrpeljivost,…
Nedavno sam na Face naišla na objavu jedne mame kojoj su učiteljice za njenog prvašića rekle da je spor u rješavanju zadataka. Sada u 2. razredu mama je ispredana i zabrinuta jer se stanje djeteta nije promjenilo. Krenuli su savjeti mama koje su bile u sličnim situacijama: psiholog, senzorni terapeut, individualizirani pristup…
Ali što je učiteljica napravila? (Osim što je ispredala mamu.) Zašto misli da je spor? Ima li razloga panici koji je stvorila mami (i djetetu)? Da je mami rekla i sve objasnila, mama ne bi ‘visila’ na Faceu!
Pitaj. Ne paničari, nema glupih pitanja, traži da ti sve objasne.
Ako i dalje nemaš sve odgovore, javi mi se.
5. Igraj se sa svojim djetetom
Igra je sve djetetu. Njegov cijeli svijet. Što duže se igra, to bolje. Uvijek sam za igru; neka se igra sam, s vršnjacima, s roditeljima. Kroz igru najbolje upoznaješ svoje dijete. S obzirom na to da je to njegovo prirodno stanje, ako prihvatiš njegov poziv na igru, vrijeme je za zbližavanje. Pitaj ga sve što te zanima, SLUŠAJ GA, reci mu što ti misliš…
Jer uloga roditelja je briga o:
- mentalnom zdravlju djeteta te
- svom odnosu s djetetom.
Tek onda na red dolazi npr. pomoć s domaćom zadaćom.
6. Daj mu osjećaj DA MOŽE.
Ovo je pravi razlog kada djetetu kažemo da ocjene nisu bitne. Ne mora, već treba stjeći osjećaj da je sposoban. Sposoban da može pogriješiti, ali naučit će kako da sam riješi problem. Ako je sada nešto napravio pogrešno, npr. ima jedinice na polugodištu, treba vidjeti da ima put da izađe iz toga. Ne zato što ga netko tjera da uči i ispravi jedinice, već zato što je sposoban za to. I on to zna.
7. Vjeruj u sebe i svoje dijete
‘Imaš jedinice. Znam da ti je teško, ali vjeruj u tebe da ćeš ovo prebroditi.’
Povjerenje vs kontrola.
Pretjerana kontrola, tjeranje djeteta da uči, ne slušanje djeteta,… dolazi nam upravo iz nevjere prvenstveno u sebe kao roditelja. Ne poznavanje sebe vodi nas u slijepo vjerovanje uvjerenja koja najčešće ne koristi ni nama ni našoj djeci, ali nam daju (lažnu) sigurnost. Zato imamo vikende ispunjene svašaom oko domaćeg, bespomoćnost roditelja, pa opet svađe, prijetnje, zabrane… začarani krug koji narušava obiteljske odnose.
Još sam ti ovo htjela napomeniti.
Učiteljice često upozoravaju roditeljima prvašića na ponašanje njegova djeteta u učionici. Pitaš se što je prihvatljiva ponašanje i što bi ti trebala napraviti kada ti učiteljica to kaže. Ali učiteljica je ta koja treba rješavati ono što se događa u učionici. Nisi ti u školi, već ona. Dobro je što ti to kaže, ali ne tako da bi ti to trebala rješavati. Osim ako to ne pređe granice.
Normalno je da tvoj prvašić:
- da hoda po razredu, ide u WC nekoliko puta,
- obrati se učiteljici na ti; nazove je ‘teto’ ili ‘mama’,
- da se posvađa s prijateljima, čak i potuče (što je i poželjno do granice),
- da mu treba malo više vremena da zgotovi zadatke,
- da ne znaš što je svaki dan učio iz hrvatskog, matematike, prirode, engleskog (pita li itko što je bilo na tjelesnom?) ili što ima za domaći:
AKO NE ZNAŠ SVE, NE ZNAČI DA NISI DOBRA MAJKA. IMATI SVE POD KONTROLOM, NE ZNAČI DA SI DOBRA MAJKA. Tu si, intersiraš se, razgovaraš sa svojim djetetom, slušaš ga, potičeš… dobra si majka!
I zato što ne moraš. Ne moraš da stiskati, pretjerano kontrolirati, znati sve… Pokušaj se opustiti. Podari svom djetetu opuštenu mamu da bi imao opušteniji školu i sretnije djetinjstvo.
Da bi bila još opuštenija, a imaš toliko pitanja, javi mi se za individualno savjetovanje. Možeš, a ne moraš. Ti biraš: slušam te i razumijem te!
Do idućeg posta,
Dragana